Model dramsko-akcijskog istraživanja razvio je sociolog Ivan Hromatko za disertaciju “Teatar kao mjesto akcijskog istraživanja stigmatizacije”.

Model kombinira prednosti teatra i kazališnog prakticionerstva s prednostima sociološke teorije i znanstvenog istraživanja, a sve kako bi postigao rezultate u skladu s javnom sociologijom (engl. public sociology) Michaela Burawoya.

Za potrebe razvoja modela, prva neposredna iskustva su dobivena tijekom radionica 2009-2010. godine u sklopu sveučilišnog kolegija “Predrasude i prevencija diskriminacije” (nositelj prof.dr. Renato Matić). Iduće dvije godine, istraživanja su prebačena u Centar za kulturu Trešnjevka te su uz podršku Grada Zagreba održane besplatne radionice “Teatar kao mjesto istraživanja predrasuda i diskriminacije” (2011.) i (2012.).

OPIS DRAMSKO-AKCIJSKOG MODELA ISTRAŽIVANJA

Dramsko-akcijsko istraživanje polazi od teze sociološkog konstruktivizma, odnosno teorije socijalne konstrukcije zbilje (Berger i Luckman), prema kojoj su svi odnosi u društvu (pa i odnosi stigmatizacije i diskriminacije) konstruirani ljudskim djelovanjem. Samim time, odnosi ne predstavljaju “normalno”, “pošteno” ili “bogomdano” stanje stvari već su predmet dogovora sudionika (članova zajednice ili društva) i pod utjecajem ideologije. Ono što nazivamo društvenom zbiljom konstruiramo tijekom interakcija te je, zbog suštinske, biološke potrebe ljudi za pojednostavljenjem realnosti nužno redukcionističko i kreće se u međuodnosu eksternalizacije – objektivizacije (institucionalizacije) – internalizacije. Eksternalizirajući (što je preduvjet svijesti), ljudska bića stvaraju znanje o sebi i svijetu metodom pokušaja i pogrešaka. Djelujući, uočavamo aktivnosti koje su ostvarile željeni rezultat i ta djelovanja doživljavamo kao objektivna djelovanja i odnose.

No, Berger i Luckman ukazuju na subjektivne izvore objektivnosti te ju stavljaju pod navodnike i nazivaju “objektiviziranošću” (onome čemu se pripisuju karakteristike objektivnosti). Objektivizacijom djelovanja i subjektivnosti na kojoj se temelji, članovi društva zrcale ono što je poželjno u društvu (efektivno isključujući sve “ono” drugo: stigmatizacijom, diskriminacijom itd.) te takva objektivizirana djelovanja – ukoliko ih prigrli većina društva ili društveni moćnici – postaju društvene institucije. Prenoseći društveno znanja novim generacijama, društvo socijalizira svoje članove tako što im ukazuje na objektivizirana (institicionalizirana) znanja koje pojedinac treba internalizirati ne bi li postao punopravni član društva. S druge strane nalaze se svi oni koji to znanje nisu internalizirali, odnosno, koji odstupaju od društvenog očekivanja (norme i vrijednosti) i koje društvo često odbacuje kao “one druge” – stigmatizirajući i diskriminirajući ih.

Erving Goffman stigmatizirane osobe dijeli na tri osnovna tipa: one koji nose fizičke stigme, one koji nose karakterne stigme i one koji nose plemenske (engl. tribal) stigme. Fizičke stigme nose oni koje društvo odbacuje zbog fizičkog ili mentalnog obilježja, karakterne nose oni koje društvo optužuje za iskvareni karakter (zbog poznatih ili pretpostavljenih “biografskih mrlja”zbog kojih te osobe odstupaju od društvene norme – npr. zbog seksualnog identiteta, ovisnosti, psihičkih problema, problema sa zakonom i sl.), a plemenske su stigme pripadnosti i nose ih oni koji su druge vjere, narodnosti, nacionalnosti ili kulture. Kojeg god tipa bile, sve stigme su izrazito “zarazne” i pripisuju se i onima koji se druže sa stigmatiziranim osobama (što je oblik društvene kontrole), a društvo stigme ideologizira i predstavlja ih kao objektivne, zaslužene ili bogom dane. Stoga je glavna prepreka destigmatizaciji uvjerenje društva u objektivnost stigmi te djelovanje koje prati to uvjerenje: izbjegavanje interakcije ili diskriminacija.

No, stigme su, kao i bilo koja druga pojava ili odnos u društvu, proizvod ljudskog djelovanja i moguće ih je promijeniti definiranjem novog djelovanja koje će, s vremenom i resocijalizacijom, postati nove društvene institucije koje će članovi društva internalizirati i prekinuti nepravednu stigmatizaciju. Za to je potrebno stvoriti “prostor” u kojem je moguće ostvariti interakciju i propitati “objektivnost” društvenih stigmi.

To je osnovni cilj dramsko-akcijskog istraživanja: stvaranje prostora u kojem je moguće definiranje pozitivnih, destigmatizirajućih akcija (djelovanja) koje će biti znanstveno utemeljene. Naime, bez znanstvene utemeljenosti lako je nove i pozitivne akcije ideologizirati i, samim time, pretvoriti u novi problem, a ne rješenje. Definiranje pozitivnih akcija (djelovanja, institucija) nema nikakvog utjecaja na društvo ukoliko se te akcije primjenjuju u uskom krugu ljudi (osim ako se radi o krugu moćnika). Samim time, dramsko-akcijsko istraživanje smješteno je u teatar i predstavlja znanstveno istraživanje koje teži djelovati edukativno i aktivistički – prezentirajući pozitivne, destigmatizirajuće akcije. No, definiranje pozitivnih akcija ne bi imalo šireg društvenog utjecaja ukoliko bi se odvijalo samo među stigmatiziranim osobama. Stoga je neophodno djelovati edukativno i izvan istraživanja – na javnost (publiku) i to putem vidljivih, medijski pokrivenih aktivnosti (konkretno: javnih nastupa) – uključujući u proces sve aktere društvene stigmatizacije (Goffman ih dijeli na “normalne”, stigmatizirane i “mudre/upućene”). 

Kako bi se to postiglo, istraživanje je smješteno u prostor simboličkog teatra u koji su pozvani svi akteri društvene stigmatizacije da surađuju i zajednički definiraju pozitivne akcije koje će prezentirati u javnom nastupu. Simbolički teatar je definirao antropolog Victor Turner i koji ga je bazirao na kazališnoj verziji ritualnog obreda prijelaza. Obred prijelaza, koji je Turner promatrao u plemenskim zajednicama (slijedom radova Arnolda van Gennepa), sastoji se od tri faze: faze rastajanja, faze limena i faze sastajanja.  Te tri faze prolaze mladići i djevojke tijekom inicijacije u punopravni društveni status, a ti obredi su često vrlo stresni, okrutni pa čak i smrtonosni. Turner je primijetio da je obred prijelaza osnovni proces društvenog učenja (napredovanje) koji je moguće prepoznati u mnogim aktivnostima i institucijama modernog života (npr. školovanje, zapošljavanje itd.), a koji u modernom društvu ima svoj pandan u teatru – koje je odlučio iskoristiti za podučavanje studenata antropologije o plemenskim zajednicama.

Slijedom toga, Turner je u djelu “Od rituala do teatra” opisao simbolički teatar kao obred prijelaza tijekom kojeg se sudionicima posreduju simboli kojima oni uče o “drugima” i njihovoj kulturi na neposredan način, iskušavajući elemente te kulture (npr. rekonstrukcijom obreda, igrajući uloge itd.). Radeći s Richardom Schechnerom i Ervingom Goffmanom, Turner je razvio simbolički teatar i pokazao kako teatar oponaša faze obreda prijelaza, ali s bitnom razlikom – kršenje pravila u teatru ne rezultira društvenim sankcijama. Samim time, teatar je mjesto u kojem se tradicionalno kritizirala i ismijavala moć i njezini predstavnici ili su se propitivale druge opcije i rješenja (druga djelovanja i druge institucije).

Akteri “ulaze” u simbolički teatar kroz fazu rastajanja u kojoj se simbolički “rastaju” od svakodnevice (normi i vrijednosti) i ulaze u prostor u kojem vladaju nove vrijednosti: sloboda od uloga (u teatru možemo biti što god poželimo), refleksivnog i kritičkog uma (u teatru se možemo baviti i tabu temama) i interakcije (koju u svakodnevici često prolazimo nesvjesno, u rutinskim radnjama). Slijedi liminoidna faza (lat. limen = prag, prijelaz) u kojoj akteri istražuju i imaju potencijal (nesmetanog) stvaranja novih spoznaja i definiranja novih djelovanja – kroz zamjenu uloga. Ta je faza presudna jer nema definirane rezultate i slobodna djelovanja može aktere odvesti u raznim smjerovima. Jednom kad su akteri zadovoljni istraživanjem, oni ulaze u fazu sastajanja u kojoj se simbolički “sastaju” sa svakodnevnim životom i vanjskim društvom, te ponovno zauzimaju svoje uloge.

Koristeći te faze u dramsko-akcijskom istraživanju, akteri sudjeluju u radionicama i prolaze tri faze koje su ispunjenje aktivnostima dramskih prakticionera:

• faza rastajanja (vježbe relaksacije i/ili intenzivne tjelesne aktivnosti – kako bi aktere “odvojili” od svakodnevice i stvorili grupnu koheziju)
• liminoidna faza (istraživanje zamjenom uloga, vježbama imaginacije, istraživanjem pokreta, glasa, prostora, odnosa)
• faza sastajanja (refleksija o učinjenom u kojoj akteri diskutiraju i definiraju koje su akcije pozitivne)

Akteri te faze prolaze na svakoj radionici (uvod, istraživanje, diskusija), a kako se proces razvija tako se više naglaska stavlja na prvu, zatim drugu i na kraju treću fazu. U svakoj od faza koriste se vježbe dramskih prakticionera i drugih prikladnih vježbi (primjerice joga), a akterima se te vježbe prikazuju kao oruđa kojima će oni definirati nove, pozitivne akcije. U isto vrijeme, akterima se navode izvori tih vježbi čime oni uče o raznim dramskim, glumačkim i drugim vježbama i tehnikama. Drugim riječima, dramsko-akcijsko istaživanje ne predstavlja “školu” dramskog prakticionerstva već prostor u kojem se koristi ono što “djeluje” (što god to bilo) i na što akteri reagiraju.

Sva dramsko-akcijska istraživanja završavaju javnim nastupom (kako bi djelovali edukativno i aktivistički, prezentiranjem pozitivnih akcija) te akteri radionice definiraju elemente tog nastupa, prolazeći kroz faze obreda prijelaza.

Iako su sve faze podjednako važne, liminoidna faza je faza slobodnog istraživanja kroz igru. Kao što znamo, ukoliko se zaigramo, lako je moguće “skrenuti” s cilja – a cilj dramsko-akcijskog istraživanja je definiranje pozitivnih akcija koje djeluju destigmatizirajuće i koje će biti opće prihvatljive (znanstveno utemeljene). Stoga je u simbolički teatar i tri faze obreda prijelaza dodan element akcijskog istaživanja kojeg je razvio socijalni psiholog Kurt Lewin. Akcijsko istraživanje je proces koji je potpuno kompatibilan i komplementaran obredu prijelaza, a istraživanje njeguje vrijednosti koje su neophodne pri destigmatizaciji: prije svega poštivanje prava i uvažavanje perspektive aktera/sudionika (što je presudno za suradnju stigmatiziranih osoba koje su društveno marginalizirane i “lišene” glasa). Akcijsko istraživanje uključuje sve aktere teme koju istražuje (u našem slučaju, stigmatizacije) i poziva ih da samostalno kreiraju nove, zajedničke akcije kojima će riješiti njihov problem. Oni prolaze faze refleksije (osvrtanja na situaciju u kojoj se nalaze i koju žele promijeniti), planiranja akcije, akcije (konkretiziranje ideje u stvarnom djelovanju i testiranju), promatranja posljedica akcije, te ponovne refleksije na situaciju (da li se nešto promijenilo nabolje?).

Prolazeći taj spiralni proces, akteri postepeno definiraju sve bolje i bolje akcije koje na kvalitetan način rješavanju njihov problem. Iskorišteno u dramsko-akcijskom istraživanju, akcijsko istraživanje fokusira aktivnosti sudionika i navodi ih da se, čak i tijekom potpuno slobodne liminoidne faze, bave pronalaskom pozitivnih akcija. Jednom kad su akteri dramsko-akcijskog istraživanja definirali svoje akcije i naučili kako ih prezentirati u teatru, oni te akcije prezentiraju javnim nastupom nakon kojeg slijedi diskusija s publikom – u kojoj i publika i akteri educiraju jedni druge i pokušavaju pronaći rješenja za društveni problem stigmatizacije.